Još uvijek se istražuje i raspravlja ne bi li se otkrilo jesu li signali kretnjama urođeni, naučeni, genetički transferirani ili stečeni na neki drugi način. Podaci su prikupljeni promatranjem slijepih i/ili gluhih ljudi koji nisu mogli naučiti signale kretnji slušanjem ili gledanjem, promatranjem gesti u ponašanju ljudi različitih svjetskih kultura, niti proučavanjem ponašanja majmuna, nama najbližih u antropološkom smislu.

Zaključci ovog istraživanja upućuju da se geste svrstavaju u nekoliko vrsta. Primjerice, mladunčad glavnine sisavaca rađa se s jasno vidljivom sposobnošću da siše, pa je očito da je riječ o urođenoj ili genetičkoj sposobnosti. Njemački znanstvenik Eibl-Eibesfeldt otkrio je da se izraz smijeha u djece koja su rođena gluha ili slijepa pojavljuje neovisno o tome je li naučen ili oponašan, što znači da se očigledno radi o urođenim gestama.

Kada prekrižite ruke na prsima, stavljate li lijevu ruku preko desne ili desnu preko lijeve? Glavnina ljudi nije kadra točno opisati kako to čine, sve dok ne učine to još jedanput. Jedan način omogućava im da se osjećaju udobno, drugi ih pak ostavlja u potpunoj nelagodi. Prikupljeni podaci upućuju da je najvjerojatnije riječ o genetičkoj gesti, koja se ne može promijeniti.

Još uvijek traju rasprave jesu li pojedine geste svojstvene nekim kulturama i tako postale uobičajene ili su, pak, genetičke naravi. Većina muškaraca, primjerice, oblači kaput najprije desnom rukom; glavnina žena isto to čini lijevom rukom. Kada muškarac prolazi pokraj žene u prepunoj ulici, obično se tijelom okreće prema njoj; ona se, pak, tijelom okreće od njega. Čini li to nagonski da bi zaštitila grudi? Je li to urođena ženska reakcija ili je ona to naučila nesvjesno, promatrajući druge žene.

Mnogo od našeg osnovnog ponašanja kretnjama je naučeno, kao što je i značenje mnoštva gesti određeno kulturom kojoj pripadamo. Poklonimo stoga pozornost tim stranama govora tijela.